(Jasno mi je da na Bestseleru više nema ni pasa, a svoje zaljenje i apel za ozivljavanjem ovog sjajnog projekta izrazit cu objavom jednog teksta pisanog za forum (pa makar ga ovdje nitko ne procitao). Kvacice sam maknuo jer se izgleda ne prikazuju dobro ni na novoobjavljenim tekstovima. )

Iako vec 17 ili 18 godina redovito pratim F1, a nesto manje redovno, ali jako rado i Moto GP (i nekadasnju klasu 500), disciplina sporta kojoj se najvise divim je rally.

Za trajanja superrallya prema Dakru (kojeg vecina nas jos uvijek zove Paris-Dakar iako se polaziste promijenilo) svakog dana analiziram vremena po etapama i citam na desetke clanaka po netu.

U ostatku godine koncentriram se na WRC. :-))

Sjecam se da se prije par godina Eddie Irvine nakon napustanja Formule1 provozao sa (nažalost pokojnim) Colinom McRaeom u WRC Fokusu zbog dobivanja dojma kako to izgleda u drugoj vrhunskoj disciplini motosporta. Razmisljao je i o tome da se možda okusa u rallyu jer kao sto znamo godine tamo i nisu strasna prepreka kao u Formuli ili u MotoGP-u. Nakon izlaska iz automobila izjavio je da nikada nije mogao ni misliti da se automobilom može ovako voziti, i da se puno manje bojao kao kopilot u vojnom lovcu.

Napomenuo bih i da je 1986 godine na egzibiciji u Spanjolskoj (ili Portugalu, malo sam senilan) na stazi na kojoj se vozio F1 provozan rally bolid (naravno, ne sjecam se ni tko ga je vozio) podesen za cestu i ostario vrijeme po krugu kojim bi se za utrku F1 te godine bio plasirao na cetvrto startno mjesto.

No kao sto znamo, rally ima jedan ogroman problem: neovisno o tome da se tamo skupljaju najspretniji i najuniverzalniji vozaci svijeta, da su bolidi tehnicki dragulji nadmaseni vjerojatno samo u F1 i da gledatelji koji pohode natjecanja znaju da ima neceg puno uzbudljivijeg od kružnih staza, rally se ne može pratiti na tv-u. Utrka traje 3 dana, vozi se u nekih 16-20 etapa koje svaka posada vozi protiv stoperice i najbolje sto se od svega uspijeva složiti su vecernji polusatni sažeci na Eurosportu. Ni samim gledateljima nije lako. Ne može se kao na kružnim natjecanjima odsjesti u obližnjem hotelu, pohoditi trening i utrku, a ostalo vrijeme kulirati po okolnim zabavnim destinacijama. Rally publika najcesce zajedno sa karavanom putuje po brzincima i nastoji ih vidjeti sto vise, vozi blatom, snijegom i sempertinama, kampira u slicnim uvjetima…

Kako je ovo vrijeme kad smo svi vise manje komotni i kad se ono sto nije bilo na TV-u nije ni dogodilo, nije uopce cudno da i sponzori, a i sami timovi uocavaju da je novac isplatljivije ulagati u sportove koji se lakse prate. U bližoj buducnosti se problemima s novcem i manjkom tvornickih momcadi pokusava doskociti znacajnim “pojeftinjavanjem” bolida koji ce postati mnogo bliži serijskim pilama (iako i dalje miljama daleko). Time ce zacijelo nestati jedan aspekt izvrsnosti ovog sporta. Nadalje, u zadnjih par godina je doslo do strasne smjene generacija i sa scene su otisli legendarni Carlos Sainz, Tommi Makinen, a umrli su Colim McRae (zrakoplovna nesreca) i Richard Burns (rak). Ove godine, zadnju je sezonu odvezao pretposljednji velikan Marcus Gronholm. Kažem pretposljednji jer se srecom u rallyu nasao Sebastian Loeb koji je zadnjih godina dominantan u kraljevskoj disciplini slicno kao Schumaher svojedobno u Formuli i Rossi u MotoGP-u.

I tako, bolidi skrecu prema jeftinijim rjesenjima, a vozaci prema mirovinama… Sto se vozaca tice, svjetlo u tunelu mogao bi biti Mikko Hirvoven koji je ove godine pokazao da sljedeca sezona za Loeba možda ipak nece biti kao setnja parkom. Sto se pak tice bolida, vidjet cemo dal ce tehnicke novosti uroditi plodom. Nadam se da hoce jer se bojim da cemo u protivnom ostati bez možda najvrednijeg djela motosporta na najvisoj razini.

Na adresi http://off.vukovarski.org objavljen je 2. (ljetni) broj književno-kulturnog e-zinea OFF VU.

Izdvajamo: poslanica i poklon-mp3 Ante Perkovića; priča o vukovarskom bandu „Brani je ispao pejsmejker“; poglavlje iz romana Milana Marinkovića „ŠeÅ¡iri na živom pesku“, knjige koja je daleko kvalitetnija nego Å¡to je poznata; indijsko-nepalski putozapisi Marije Å karo; 30-ak godina punka (Satan, Vidmar); fanfiction - pisma dr. Luki Kovaču…

Imenik 2. broja: Tanja Bakić, SaÅ¡a Begović, Zoran Bognar, Drago Borić, Brani je ispao pejsmejker, Helena Bučko, Johannus Chronicus, Ivica ÄŒuljak, Dalibor JuriÅ¡ić, Miroslav Kirin, Nandor Ljubanović, Vedrana Margić, Milan Marinković, Ana Musa, Pajo PakÅ¡u, Ante Perković, Irena PuÅ¡nik, Lilijana Radobuljac, Marija Å karo-Czigler, Igor Vidmar, Jasna Žmak, 25 FPS…

Danas je u devedesetoj godini preminuo Ingmar Bergman, najistaknutiji švedski redatelj te jedna od najznačajnijih figura u povijesti filmske umjetnosti uopće. Radio je kako na filmu tako i u kazalištu, ali je svjetsku slavu i ugled stekao svojim tjeskobnim psihološkim dramama. Svoj prvi film Kriza režira daleke 1946. i od tada sve do 1986. snima u prosjeku jedan film godišnje. Godine 1957. režira dva veličanstvena filma - Sedmi pečat i Divlje jagode od kojih je prvi nagrađen specijalnom nagradom žirija u Cannesu dok je drugi osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu, Zlatni globus, nagradu kritike u Veneciji te još osam drugih nagrada. Tri godine kasnije za film Djevičanski izvor osvaja Oscara za najbolji strani film, Zlatni globus te nominaciju za Zlatnu palmu u Cannesu. Već 1961. opet osvaja Oscara za film Kroz tamno ogledalo.
Film Persona iz 1966. kritičari smatraju jednim od ključnih djela filmskog modernizma za koji osvaja nagrade Nacionalnog udruženja filmskih kritičara USA u tri kategorije.
Krici i šaputanja (1972) donose nagradu Svenu Nykvistu, Bergmanovom stalnom snimatelju te nominacije u još 4 kategorije i još 18 drugih nagrada.
Prizori iz bračnog života (1973) donose još jedan Zlatni globus i 4 nagrade Nacionalnog udruženja filmskih kritičara USA uz 2 nagrade NYFCC-a.
Licem u lice (1976) osvaja nominacije za dva Oscara, Zlatni globus te nagrade kritike u LA-u i New Yorku.
Jesenja sonata (1978) - dvije nominacije za Oscara, Zlatni globus, nagradu udruženja talijanskih filmskih novinara i još nekoliko drugih nagrada.
Fanny i Alexandar (1982) donosi i trećeg Oscara za najbolji strani film, još jednog Oscara za Nykvista te još dva Oscara. Dobitnik je Cesara za najbolji strani film i još desetak drugih nagrada i nominacija.
Još pedesetih godina oko sebe je okupio više-manje stalne filmske suradnike kao na primjer već spomenutog Nykvista, L. Ulmann, M. Von Sydowa, I. Thulin, B. Anderson, H. Anderson i E. Josephson.
Ženio se pet puta i to s E. Fisher, E. Lundström, G. Grut, K. Laretei i I. von Rosen s kojima je ukupno imao petoro djece.
1988. je objavio autobiografiju Laterna Magica.
Bergman je svoj posljednji film Saraband režirao 2003. godine koji je bio njegov 62. film. Ostavio je neizbrisiv trag u filmskoj umjetnosti.

Motovun Film Festival je dodijelio nagrade u svim natjecateljskim kategorijama.

Propeler Motovuna: “Drago blato” redatelja Drora Shaula.

Žiri nagrade Propeler Motovuna iskoristio je mogućnost dodijeliti specijalna priznanja sljedećim filmovima:
Kujtim Csasku istaknuo je film “Mirikatanijeve mačke”, redateljice Linde Hattendorf. MiÅ¡a Radivojević istaknuo je film “Å uma žalovanja”, redatelja Naomi Kawase.
Ognjen Sviličić istaknuo je film “Umijeće plakanja”, redatelja Petera Schonau Foga. Istvan Szabo istaknuo je film “Red Road”, redateljica Andrea Arnold.

Nagrada odAdoA pripala je filmu “Problem s komarcima i druge priče” redatelja Andreya Paounova.

Nagradu FIPRESCI koju dodjeljuje meÄ‘unarodni žiri filmskih kritičara osvojio je film “Hallam Foe” redatelja Davida Mackenzieja.

U konkurenciji filma kratkog metra Motovun Oline prva je nagrada pripala je filmu “Majica” redatelja Hissein Fazeli.

Najbolji film po ocjeni publike u Vip SMS glasanju osvojio je film “Pjevajte neÅ¡to ljubavno” redatelja Gorana Kulenovića.

Nagradu Amnesty International specijalni žiri dodjeljuje filmu koji najbolje promiče i problematizira tematiku ljudskih prava pripala je redatelju Mahamat-Saleh Harounu i filmu “SuÅ¡a” (”Daratt”) koji govori o sudbini 15-godiÅ¡njeg Atima koji odlazi pronaći ubojicu svoga oca.

MFF

Tri knjige Senkovih toplih, melankoličnih i uzbudljivih priča u jednoj! Busbuskalai, Ima li života prije smrti i Vodič po otoku od sad na jednom mjestu, u knjizi Teško mi je reći!
Teško mi je reći, knjiga izabranih priča jedan od ponajboljih domaćih pisaca srednje generacije, Senka Karuze, svojevrstan je zaokruženi pregled na posljednjih desetak godina njegova stvaralaštva. Karuzine zbirke priča Busbuskalai (1997), Ima li života prije smrti (2005) i Vodič po otoku (2005) u domaće su književne publike (usprkos slaboj dostupnosti Karuzinih knjiga u distribucijskoj mreži i njegovoj „odsječenosti“ iz književnog života) stekle gotovo kultni status, a izbor iz ovih zbirki nadopunjen je novim pričama koje dokazuju da se doista radi o jednom od najzanimljivijih hrvatskih književnih glasova u dva posljednja desetljeća. Priče koje katkad podsmješljivo katkad s divljenjem promatraju Mediteran (a napose Otok), nastavljaju ponekad tragovima Marinkovića ili Novaka, ali im i izmiču, otkrivajući svjež, gorko-humorističan pogled „lokalca-autsajdera“ na krajolik, Otočane, njihovu svakodnevicu i intimu. Iako se najčešće zadržavaju u onom osjetljivom, neuhvatljivom prostoru između Dvoje, priče u ovoj knjizi ne bježe ni od malih epifanija, otkrića koja Otok smještaju na naše intimne životne zemljovide.

format: 14,5×19,5
uvez: meki
tisak: c/b
broj stranica: 313
Å¡ifra: 100850
cijena: 120 kuna

Senko Karuza
Senko Karuza roÄ‘en je 1957. godine u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Å kolovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao u Poletu, Studentskom listu, Mogućnostima, Rivalu… UvrÅ¡atvan u različite antologije, preglede i izbore kratkih priča. preveden na strane jezike, nastupao na viÅ¡e domaćih i stranih festivala. Osnivač neformalnog Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih oblika preživljavanja na malim i pučinskim otocima.

profil